U članku Homofobija: studija slučaja Ivan Pernar pisali smo o homofobičnom djelovanju Ivana Pernara i načinima na koje on diskriminirajuće i dezinformirajuće stavove o osobama homoseksualne orijentacije nastoji širiti među srednjoškolcima. Cilj ovog teksta pobliže je razmotriti Pernarove transfobične izjave. Transfobija podrazumijeva strah, mržnju, gađenje i diskriminirajuće stavove prema osobama čije stvarno ili percipirano rodno izražavanje narušava i prekoračuje uske društvene rodne ili spolne uloge, pravila i stereotipe (Lori). Ivan Pernar je, obilazeći proljetos škole u Zagrebačkoj županiji i gradu Zagrebu držao govore u kojima je, među ostalim, tvrdio kako škole potiču učenike na izražavanje transrodnog identiteta, što smo u prošlom članku prokazali kao dezinformaciju, ukazavši pritom na postojanje "Akcijskog plana za prevenciju nasilja u školama" koji je donijelo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a koji uključuje i LGBTQ zajednicu.
Na sličan način kao i u prošlom članku, analizirati ćemo jedan od njegovih govora koji je dostupan na društvenim mrežama te ga nastojati razložiti na činjenice. U svojem je govoru Pernar miješao homofobične i transfobične stavove pa ćemo se i u ovom članku nužno dotaknuti i jednog i drugog.
1. Razgovarao sam sa psihijatrom Hermanom Vukušićem [...] on mi je rekao da puno djece koja osjećaju konfuziju oko rodnog identiteta prođu kroz tu konfuziju s vremenom i tu fazu ostave iza sebe…
Prvo, Herman Vukušić je hrvatski je psihijatar koji nije primarno stručnjak za dijagnostiku ili terapije transrodnih osoba, već je stručan za pitanje stresa na radnom mjestu. Njegove tvrdnje o naglo povećanom broju transrodnih mladih osoba potkrijepljene navodnim podatcima Klinike za psihijatriju Vrapče osporio je portal Faktograf (2023). U Hrvatskoj je 2020. četvero maloljetnih osoba zatražilo promjenu spola u Matici rođenih, 2021. godine njih šestero, a 2022. njih sedmero. Dakle, u tri godine riječ je o ukupno 17 osoba (IUS-INFO). Ponavljajući Vukušićeve tvrdnje, Pernar širi dezinformacije te anti-LGBT propagandu. Činjenica je da biti transrodna osoba nije faza. Isto tako, ne postoji trend porasta njihova broja, već jačanje svijesti opće populacije i zdravstvenih djelatnika o transrodnosti, a porastom dostupnosti zdravstvene zaštite poraslo je i prepoznavanje transrodnih identiteta.
2. Ono što je bitno je djeci dat’ podršku. Umjesto da ih se ohrabruje da si režu pi***, da cure puštaju bradu i brkove, da ih se zapravo usmjerava da to ne rade.”
Dati podršku djetetu u potpunoj je suprotnosti s rečenicom “da ih se usmjerava da to ne rade”. Pernar time ne iskazuje podršku. S druge strane, podrška je itekako potrebna jer je proces tranzicije dugotrajan i mukotrpan. Niti jedna transrodna osoba nije promijenila spol preko noći, već se radi o višegodišnjem procesu dokazivanja, razgovora s psiholozima i pretresanje medicinskih dokumenata prije ulaska u fazu medicinske tranzicije. Ta faza podrazumijeva hormonalnu terapiju i kirurške zahvate. Što se tiče maloljetnika, postoje jasne i detaljne smjernice za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za prilagodbu spola te života u drugom rodnom identitetu. Uz to, jasno je naglašeno uključivanje roditelja u cijeli proces dijagnostike i terapije djece čiji rodni identitet ne odgovara spolu pripisanom pri rođenju (Stručne smjernice, Ministarstvo zdravstva).
3. Ako sada netko od njih na kraju balade to želi napravit, napravit će si, ali bitno je da se nema afirmitivan stav i da se djecu ne potiče na to. Ako ih se potiče, nađete se u situaciji da si neko odreže p*** i poslije mu je žao zbog toga.
Pernar ističe da je transrodnim osobama koje su prošle tranziciju kasnije žao. Ali, činjenice ga ponovo demantiraju. Činjenica je da ponovna tranzicija, tj. povratak transrodne osobe u rod koji odgovara spolu pripisanom pri rođenju – uopće nije zabilježena u Hrvatskoj (Faktograf). A biti transrodna osoba, uostalom, nije izbor. Ali educirati se i biti uključiv – e to jest izbor. Većina hrvatskog društva nažalost nema afirmativan stav prema manjinskim rodnim identitetima već svjesno ili nesvjesno pridonosi stvaranju neprijateljskog okruženja koje uzrokuje depresiju i anksioznost te povećava šanse za pojavu suicidalnih misli. Pernar svojim javnim istupima/ispadima doprinosi tom neafirmativnom stavu. Time ozbiljno ugrožava osobe manjinskog rodnog identiteta.
Po drugi puta nas analiza stavova, govora i ponašanja Ivana Pernara dovodi do zaključka kako su njegovi stavovi dio sistema koji oduzima ljudska prava i životno ugrožava LGBTQ osobe. Zato ćemo ponoviti da je odrastanje osoba transrodnog indetiteta, kao i ostatka LGBTQ zajednice, obilježeno iskustvom manjinskog stresa, nametanjem srama, niskim samopoštovanjem, depresivnošću i suicidalnim idejama. Kod transrodnih osoba se, uz rodnu disforiju (osjećaj nesklada između osobe i njenog roda), javljaju i psihički poremećaji koji su posljedica neprihvaćenosti od strane društva. Međutim, kod osoba koje su ušle u proces tranzicije uz podršku obitelji i šire zajednice bitno je niži stupanj psihičkih poremećaja, poremećaja raspoloženja i anksioznosti (Stručne smjernice, Ministarstvo zdravstva). I zato je podrška važna! Transrodnim osobama može biti bolno kada se ne poštuje njihov rodni identitet - a to je ono što Pernar namjerno radi u svojim javnim istupima. Upravo je poštovanje izražavanja svačijeg rodnog identiteta minimum koji svatko od nas može napraviti.
Comments