Nika Slaček: svjetska viceprvakinja u judu

Nika Slaček je učenica Ekonomske, trgovačke i ugostiteljske škole u Samoboru. Jedna je od najboljih samoborskih sportašica, a odnedavno svjetska viceprvakinja u judu. Razgovarali smo s Nikom o sportskim rezultatima, o tome tko je Nika Slaček iza svih sportskih uspjeha koje postiže ta kako uspijeva balansirati između sportskih obaveza i svakodnevnog života.

Odakle judo u tvom životu?

Judo sam počela trenirati istovremeno kad je moj brat trenirao kick-boks. Unutar njegovog kluba postojao je i jedan mali judo klub, imala sam jedno 6-7 godina. Brat me pitao želim li probati, pristala sam i tako je sve počelo. 

Kako je baviti se sportom u Samoboru?

U klubu je dobro, jedino što… Samobor je mali grad pa ne možeš očekivati da ćemo sad imati 300 članova, teško. Mislim, ima dosta uspješnih ljudi u klubu i treniram s njima, što mi dosta pomaže. Stariji su, mogu te nešto naučiti, iskusniji su. U klubu smo svi prijatelji, vidimo se svaki dan, pričamo, nema nikakvih drami. Ali, u Samoboru je općenito jako teško jer ima malo ljudi i svi sportaši su većinom raspoređeni po klubovima - neki treniraju odbojku, neki nogomet… Nije baš često da će netko izabrati judo. Nije baš jedan od najpopularnijih sportova. Zato recimo utorkom i četvrtkom idemo na KIF - tamo dođe puno ljudi iz različitih klubova pa mi to dosta pomogne.

Sjećaš li se svog prvog turnira?

Uuu sjećam se... bilo je kritično. Bio je Profectus Kup… Kad su me prozvali za prvu borbu, prepala sam se. Nije bilo trenera [negdje je otišao], skoro sam počela plakati. Ali niš... trener se pojavio u nekom trenutku i krenulo je. Mislim da sam čak bila treća. Sjećam se da sam se borila s Lenom Petrinić i da me bacila, ono, baš lijepo - to je jedino čega se sjećam.  Između te prve borbe i danas je definitivno velika razlika. Više ne ulazim u borbe s nikakvim stresom ili strahom jer znam koliko treniram, koliko radim na sebi, na svom mentalnom zdravlju, idem kod sportskog psihologa - tako rješavam probleme koje imam. Puno treniram, stvarno - svaki dan. Recimo, trenirala sam cijelo ljeto dvaput dnevno, šesta dana u tjednu.

Što je ključ tvog uspjeha? Gdje pronalaziš motivaciju?

Trening, trening, trening, trening, trening, samo treniranje i upornost, ne odustati kad je najteže. A motivaciju definitivno pronalazim u svom treneru, Matiji Frliću, on mi je baš velika motivacija. I obitelj je tu, oni su stvarno velika podrška. Ali trener mi stalno  pokazuje da mogu, da znam, baš me motivira. Imala sam par situacija u kojima sam htjela odustati od juda. Pitala sam se u nekim trenutcima zašto ja još uvijek ovo radim. Znaš, treniram, treniram i završim deveta na Europskom prvenstvu. Mislila sam da nema smisla uopće više nastavljati. To deveto mjesto doživjela sam kao poraz, a rezultat je zapravo bio potpuno nebitan. Ipak me baš jako pogodio… 

Kako ti judo pomaže sa samopouzdanjem?

Znala sam se bojati nekih borbi. Na primjer, borila sam se sa svjetskom i europskom prvakinjom. I razmišljam prije borbe - Isuse Bože, svjetska prvakinja, ajme meni, nije mi dobro. Ali, već je druga misao - ma mogu ja to, treniram, ma po čemu je ona bolja od mene, osim po toj jednoj medalji. Dosta razgovaram sama sa sobom i razmišljam. Radim scenarije. S vremenom se jednostavno napuniš samopouzdanjem jer vidiš da stvarno možeš ostvariti rezultat, da možeš sve samo kad dovoljno želiš, sve je moguće. Recimo, prošle godine mi je u školi bilo zeznuto jer samo dosta izostajala. Zadnje tjedne nastave sam odgovarala skoro sve predmete. Razrednica me pitala jel' mogu, hoću li uspjeti - bila je zabrinuta. Na kraju je sve dobro završilo i rekla je mom tati da nikad nije upoznala tako mladu osobu s toliko puno samopouzdanja. 

Kakav je tvoj odnos sa trenerom?

Moj odnos s trenerom je odličan. Mislim da je ključ u tome da su obje strane iskrene, on prema meni i ja prema njemu. Znači, ako njemu nešto ne odgovara, kaže mi. Ako meni nešto ne odgovara, ja to njemu kažem. I naravno, treba pronaći neku zlatnu sredinu u kojoj se oboje slažemo. Puno vremena provodimo zajedno i to ja stvarno važno. Potrebno je međusobno poštovanje.

Bi li preporučila mladima da se bave sportom? Što im sport može donijeti?

Neka se svi bave judom [smijeh]. Mislim, važno se baviti sportom, fizička aktivnost je važna. Na primjer, danas je sve više pretilih ljudi, a fizička aktivnost, ujutro, navečer, ma bilo kad - razbudi te, spremniji si za novi dan, zdravo je, onda zdrava prehrana i bit ćete topić [smijeh]. Svi se bavite judom! [smijeh]

Kako doživljavaš svoj uspjeh na Svjetskom prvenstvu?

Evo, još uvijek, mjesec dana nakon toga, još uvijek ne vjerujem da se to dogodilo. Kad mi netko kaže - ti si svjetska viceprvakinja - moja reakcija je - aha, da, to sam ja. Ne znam, još uvijek nisam svjesna toga. Bili smo u Peruu, to je meni trener objašnjavao, bili smo prilično izolirani, samo nas je sedmero bilo, nitko drugi. To je znaš ono, jednu večer slavlje i to je to. Idući dan sam već bila obična cura, samo s medaljom oko vrata koju do jučer nisam imala. A kad sam se vratila u Hrvatsku bio je organiziran ogroman doček. Pitao me tad trener jesam li sad svjesna svega - jesam, djelomično. Recimo, kad mi bude dosadno gledam svoje borbe - gledam i tamo piše finale. Gledam, kao, jesam li to ja, još uvijek ne mogu taj rezultat pripisati sebi.

Kako je izgledalo putovanje u Peru?

Nisam zadovoljila kriterije da mi Savez plati put na Svjetsko prvenstvo. Da sam bila među pet na Europskom prvenstvu imala bih plaćen put, ali ja sam bila deveta…Tako da smo to plaćali sami, a Peru nje blizu - taj put je prilično skup. Skupljali smo novce - malo klub, malo roditelji (...). Trener je obavijestio roditelje da skupljamo donacije, tko god je voljan i tko ima, znaš ono, nitko nikoga nije tjerao… I to je preko roditelja došlo do jedne firme tu u Samoboru i uskoro smo na računu imali potrebna sredstva za put. Čim smo vidjeli da sredstva, odlučili smo pojačati treninge. Trener me uvjeravao da to što ću trenirati k'o konj, što ću umirati, ubijati se, da će se isplatiti. Da ću trudom zapravo opravdati donacije koje smo dobili. Išli smo se upoznati s čovjekom koji nam je donirao novac prije puta u Peru (...). On je meni rekao, evo zauvijek ću se toga sjećati - gle, bez ikakvog pritiska, ali samo da znaš mi smo ti navikli samo na zlato. Rekla sam mu da ništa ne obećavam. Nakon Svjetskog prvenstva je trener njima javio da smo drugi i rekli su ako treba platiti bilo šta za mene da će uvijek platit, da im stvarno nije problem. To me stvarno iznenadilo. Kao, meni netko želi dobrovoljno pomoć. Dobila sam za to srebro i stipendiju, a od nagrade za svjetsko sam kupila novi mobitel (...).

Polufinale?

Kad sam pobijedila u polufinalu, na prvu uopće nisam bila svjesna da sam odradila borbu u polufinalu. Još kad sam vidjela protiv koga se borim… Riječ je o Nizozemki protiv koje sam se borila u Berlinu na Europskom kupu. Mislim, dobro sam se borila, ali sam izgubila pa mi je to predstavljalo pritisak. Jer, izgubila sam, što ako sad opet izgubim? I razmišljam si, budući da je ona na prošlom Svjetskom prvenstvu bila treća, da je na Europskom prvenstvu bila treća, pa neću joj dopustit da prekine taj niz trećih mjesta i da završi prva ili druga. Neka nastavi niz pa nek' ponovo bude treća [smijeh]. Idemo, samo jako, samo hrabro! Stvarno, kad mi je dosadno, gledam tu borbu, rekla bih da mi je to bila dosad najbolja borba cijele karijere. 

Finale?

Stojimo u tunelu, jedna ispred druge. Ja sam bila ispred nje i nisam baš bila svjesna što se događa. Znala sam da sam u finalu, ali nisam znala da sam u finalu Svjetskog prvenstva. Još mi to nije došlo do glave. Stojim sama u tom tunelu, a Matiju, trenera, njega su izbacili u polufinalu jer se previše derao. Čudno i neočekivano za njega [smijeh]. Morala sam u finale zato ući sama, on nije smio biti sa mnom. Stavila sam svoju vrećicu sa strane i gledam vrećicu, gledam naprijed i trener meni govori - ajde sad, gledaj u kameru - ja njemu - ali zaboravit ću - ma nećeš, ja ću te podsjetit. I tako ja gledam u kameru, sva sam nešto opasna, ozbiljna [smijeh]. Uzmem vrećicu, dolazim do tatamija, ili strunjače ako neko ne razumije [smijeh]. I borba je počela. Trener nije uopće smio biti sa mnom, ali smio je biti na tribini. Znaš, teško je to jer on mene uvijek prije borbe dodatno motivira, onak “izlupa,” nabrije i kaže nešto kao - ajde, možeš ti to, drži se taktike - ima taj motivacijski govor što meni jako puno pomaže. To što njega nije bilo, to me psihički malo zeznulo. Znaš, finale, a ja nemam trenera pored sebe. Suparnica ima svoju trenericu. Ali dobro, što je tu je. Trener mi ja nakon finala rekao da sam odradila stvarno dobru borbu. Nisam uopće bila tužna što sam izgubila jer znam što sam napravila. U Hrvatskoj od 2019. godine nije bilo svjetske kadetske medalje! Tako da… ono, evo Nike Slaček [smijeh]! Mislim, svi su zadovoljni, javila mi se Barbara Matić, čestitala je, Krišto se javila, javilo se i jako puno seniora, skoro svi reprezentativci i svi su čestitali, stavili su me na story. Hrvatski judo savez me stavio na story. 

Kakav je osjećaj bio boriti se u finalu Svjetskog prvenstva?

Ajme sjajan osjećaj. Makar, u tom trenutku uopće nisam bila svjesna da sam u finalu, to sam baš pričala psihologici neki dan. Stajala samo u tunelu gdje čekaš prvu borbu. I gledam, kao, zašto sam ja tu, što ja tu radim, nisam uopće imala osjećaj kao da sam to ja, da sam ja u finalu Svjetskog prvenstva. Znači - šok. Stvarno prekrasan osjećaj, želim svima da probaju [smijeh].

Kakvi su ti planovi za budućnost, što je sljedeće?

Olimpijske igre, to mi je neki dugoročni cilj. A za ovu godinu imam sad državno mlađe seniorsko prvenstvo, Europski kup u Kopru, zatim natjecanja u Grčkoj, cilj je još osvojiti neke bodove pa da nastavim olimpijski program. Olimpijski program otprilike znači da imam određene novce koje mogu trošiti na turnire. Ove godine cilj čak nije ni medalja, već da dođem tamo i da nastavim biti ja. Zapravo da pokažem sve ono što sam trenirala cijelu godinu, za što sam se trudila i "ubijala".

Što je najvrijednije što ti je sport donio?

Definitivno mi je donio puno prijatelja, puno poznanika, puno dobrih osoba u mom životu. Naučila sam poštovati druge bez obzira na sve i da moram uvijek cijeniti druge, ali naravno i sebe. I da ne smijem podcijeniti protivnike [smijeh].

Od svih mjesta na koja te judo odveo koje ti se najviše svidjelo i zašto?

Joj, svi se čude kad kažem, ali Gruzija. Mislim da smo tamo bili oko tjedan dana, jeli smo samo tradicionalnu hranu, to mi je bilo baš dobro, baš dobra hrana, specifična i jako fina. Glavni grad Tbilisi mi je stvarno prekrasan. Ljudi su baš dobri. I Peru isto, Lima, tamo su ljudi također baš simpatični. Dođeš u dućan, žena koja tamo radi uzme vrećicu i za tebe stavlja stvari u tu vrećicu. Baš su pristupačni ljudi, dobri prema tebi. Ali ipak Gruzija, Gruzija mi je ono, top. 

Osim juda, kojim aktivnostima se još voliš baviti?

Spavanjem [smijeh]. Nemam vremena za ništa drugo osim spavanja. Volim prošetati, volim otić na kavu. Ali, baš volim spavati, stvarno volim spavati. Iskoristim svaku priliku koju mogu da spavam. Naravno, volim pričati s prijateljima, makar se čut s njima na poziv.

Kako balansiraš judo i ostale obaveze, kao škola i učenje?

Teško, jako teško. Jedno mora patiti, a u mojem je slučaju to škola. Nekako uspijevam izbalansirati. Ako sam poslijepodne [u školu], a imam treninge i ujutro i poslijepodne, znam popit kavu [da budem budna u školi] i ne otići ujutro. Zadaće ne napišem baš uvijek [smijeh]. Često me pitaju kako uspijevam izbalansirati sve obaveze, ne znam, nakon par godina se jednostavno navikneš izbalansirat to dvoje. Tko je Nika Slaček iza svih tih medalja?

Nika Slaček iza medalja je cura, definitivno [smijeh]. Cura koja jako voli izlaziti sa svojim prijateljima, voli se družiti s obitelji, voli trenirati - naravno. Vrijedna je, ja bih rekla definitivno vrijedna. Dobro, malo manje za školu, malo više za judo, ali mora postojati neki balans [smijeh]. Društvena osoba, dobra, rekla bih da sam dobra [smijeh].