Hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije „Dora“ zadnjih tjedna puni medijske stupce, internetske portale i društvene mreže. Svi pričaju o pobjedničkoj pjesmi Rim Tim Tagi Dim, pjesmi žestokog, plesnog ritma i zaraznog, catchy refrena. No, pustimo mi Baby Lasagnu jer vam u nastavku donosimo jednu puno zanimljiviju informaciju koju sigurno niste znali. Naime, u našoj školi radi profesor koji je nastupao na natjecanju za pjesmu Eurovizije.
Da, dobro ste pročitali! Naš profesor Glazbene umjetnosti Vanja Dražinić nastupao je 1987. godine na tada još jugoslavenskom izboru za pjesmu Eurovizije. Nastupao je kao prateći glazbenik – klavijaturist i aranžer s duetom Tomica i Andrea, a pjesma koju su izvodili zvala se „Poljubi me“.
Zanimalo nas je kako profesor Dražinić danas, 37 godina kasnije, gleda na to iskustvo, ali i kako kao netko tko razumije glazbu gleda glazbenu scenu nekada i sada.
Fotografija: Foto studio Jambrošić
Gustl: Opišite nam malo to iskustvo?
- Tada je običaj bio da svaki televizijski centar iz Jugoslavije, a to je bila federacija, šalje svoje predstavnike. Dakle, mi smo bili predstavnici Televizije Zagreb. Putovali smo svojim autobusom, a s nama i različiti glazbeni sastavi, Josipa Lisac, Massimo, Novi fosili, koji su pobijedili te godine, bila je i Tereza… Makedonci su slali svoje predstavnike, Crna Gora, Srbija, Vojvodina i Kosovo svoje, Slovenija svoje itd. Uglavnom, manifestacija se održavala u Sava centru u Beogradu. Bilo je prilično naporno jer smo imali svakodnevne probe s orkestrom JRT-a. Bili smo smješteni u Hotelu Jugoslavija, u Novom Beogradu. Bio sam među najmlađim izvođačima te godine.
Gustl: Kakvi su poznati pjevači uživo? - Josipa Lisac je, kao i inače, bila svoja, pričala je sama sa sobom i svi smo se smijali njezinim provalama. Tereza je osebujna žena koja čim uđe napravi metež. Massimo je bio zanimljiv, bio je vrlo načitan, stalno je čitao i nije se dao uvlačiti u estradne priče koje se uglavnom svode na taštine i ogovaranja. On se trudio biti izvan toga i bio je doista zanimljiv, bio je prilično opterećen svojim izgledom i nastupom i stalno nas je ispitivao je li bio dobar na probama.
Gustl: Kakvo je to bilo glazbeno iskustvo?
- Glazbeno gledano? Eh….Čovjek, kad je mlad i kad dođe na takvo natjecanje, dosta očekuje, ali vidi se odmah da je to konstrukcija, kad pogledaš iz perspektive nekoga iza pozornice. To što čovjek kao gledatelj i kao konzument tih sadržaja vidi je nešto drugo, a kad dođeš „iza leđa“ vidiš da ima svega i svačega. Nije tako savršeno kako ljudi obično misle, u smislu komunikacije i međuljudskih odnosa.
Gustl: Gledate li sada drugačije na glazbenu scenu? Kako vas je to iskustvo promijenilo?
- Pa gledam drukčije, no možda ja i nisam prava osoba za estradu. Uvijek sam tražio dublji smisao u svemu, a to ondje nije potrebno. To je show business, u kojem nisu potrebne filozofske pozadine i bitne poveznice s drugim vrijednostima u životu. No, probao sam još dva-tri puta. Išao sam i na estradu, svirati s različitim bendovima. Imao sam gaže, putovao sam svugdje i po Hrvatskoj i po inozemstvu. Uvijek je to na početku bilo obećavajuće, ali je poslije ispalo nešto drugo. Na kraju sam shvatio da su članci o estradi objavljivani u novinama zapravo plaćeni i naručeni i da doista gotovo ništa nije spontano.Godinama sam slao pjesme na Jugoviziju i na Doru. Imao sam svojih skladbi, a to je bila prilika i onda, kao i danas, da se anonimni glazbenici proguraju, da se za njih čuje, da snime svoje pjesme i da uspostave odnos s ljudima iz show businessa u pronalaženju poslovnih prilika.
Gustl: Jesu li onda ti manji, neotkriveni bendovi imali i imaju li danas uopće šansu?
- Ima tu nekoliko stvari. Jedna je da se ništa ne temelji na kvalitativnim parametrima, nije stvar u tome imaš li dobru pjesmu, nego jesi li u nekom „klanu“. Meni su, na primjer, rekli da mi je pjesma zanimljiva, ali pitanje (između redaka) bilo je koliko sam spreman uložiti u to. Ta koncepcija mi se nije svidjela. Također, tu je to zanošenje idejama: napraviti super pjesmu, napraviti dobar aranžman, imati bend itd… sve je to u redu i može se napraviti bolja pjesma od nekog tko je već dugo poznat na sceni/estradi, ali taj netko već ima infrastrukturu. To vam je kao i na izborima u Hrvatskoj! To je igra i ja kao skladatelj mogu uzeti nekog pjevača i reći mu da ću mu napraviti dobre pjesme i dobru karijeru, ali ja nemam infrastrukturu kao već poznati skladatelji. Oni imaju svoje spone, svoje urednike, menadžere i to je ta iluzija koju sam tada izgubio.U svakom slučaju, shvatio sam da možeš imati dobru pjesmu, ali je stvar u tome da moraš za nekoga raditi. Nije to naravno samo u tom poslu, tako stvari funkcioniraju svugdje, no u toj industriji nije puno toga utemeljeno na kvalitativnim aspektima. Razgovarao sam i sa poznatim producentom Zrinkom Tutićem u nekoliko navrata, ali sam se estetski s njim u razgovoru brzo razišao po određenim estetskim pogledima.
Gustl: Kakva je situacija sa Dorom i glazbenim natjecanjima danas? -Ti mladi ljudi koji se pokušavaju probiti preko Jugovizije ili preko Dore, to se može vidjeti i danas. Mnogi amateri-početnici izlaze sa svojim pjesmama, ali se na njihovom pjevanju i pojavi vidi da nemaju dovoljno iskustva, jer je danas takvo vrijeme da ni ne mogu imati iskustva. Nema niti dovoljno velikog tržišta za skupljanje iskustava, kao što je to nekad bilo. Drukčiji su načini konzumiranja glazbe, mogućnosti nastupa, prodaje ulaznica, zarade, autorskih prava. Sve je u virtualnim prostorima, sve se minimiziralo što se tiče plaćanja izvođača. To se vidi i po tome da su mnoge pjesme postale prežvakavanje jednog te istog. Svake godine tih 15-ak favorita čije pjesme puštaju radio programi uoči Dore, sve je nalik nečemu već slušanom. To je formula koja se u popularnoj glazbi koristi jer je to roba, vlada komercijalna logika, nema tu previše umjetnosti.
Gustl: Let 3 ove godine?
- Oni su uvijek tako svoji, malo provokativni. Oni nisu pravi ljudi na pravom mjestu. Njima nije mjesto na Dori, njima je mjesto u teatru. (izrečeno sa smiješkom :) )
Gustl: Što mislite o ovogodišnjem pobjedniku Dore!
- Osobno nisam poklonik takvih glazbenih trendova, ali nakon gledanja spota ne čini mi se tako loše. Govori se i da ima dobre izglede na kladionicama. Ipak, to je daleko od moje osobne glazbene estetike. Možda me vrijeme pregazilo, ne znam.
Gustl: I za kraj jedno bonus pitanje, postoji li danas punk? Pobuna kroz glazbu?
- Teško je to pitanje. Pitanje je, što je zapravo punk bio i tada? Nije samo punk bio pobuna. Rock je također bio pobuna, puno prije punka. Mislim, ona i danas postoji u nekim opskurnim rock izričajima. Izvedbe na rubu performansa koje uključuju elemente mističnog, ali nema tako široku publiku kao što je punk imao u svoje vrijeme. Ne može se propitkivati sustav vrijednosti jer ga nema. Najgora je pobuna radi pobune. Pobuna mora imati osmišljen smjer koji cilja na određene stvari, mora postojati konkretan cilj, a danas je najčešća pojava prividne pobune samo zbog buntovničkog izgleda.
Comments